18. Nagrade i odjeci

Nagrade

 Za djelatnost:

– godišnja skupna nagrada Grada Splita za 2000. godinu dodijeljena je Književnom krugu Split – Marulianumu za organizaciju proslave 550. obljetnice Marulićeva rođenja

10_Nagrada grada Splita 2001

Za izdanja:

– nagrada HAZU za književnost (1997): Mirko Tomasović, Sedam godina s Marulom, Split 1996;

– nagrada “Mate Ujević” Hrvatskog leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” (1999): Branko Jozić – Bratislav Lučin, Bibliografija Marka Marulića. Prvi dio: tiskana djela (1477-1997), Split 1998;

– nagrada Judita Društva hrvatskih književnika (2000): Mirko Tomasović, Marko Marulić Marul (monografija), u sunakladništvu s Erasmus Nakladom i Zavodom za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb – Split 1999.

– godišnja Nagradu “Iso Velikanović” (2006): B. Lučin (zajedno s D. Novakovićem): M. Marulić, Latinski stihovi, Književni krug, Split, 2005.

Spomenuti je i nagrade za izdanja marulologa s kojima Marulianum surađuje:

– nagrada Judita Društva hrvatskih književnika (1998): Branimir Glavičić: Marulićev latinski rječnik, Književni krug Split 1997.

– nagrada Judita Društva hrvatskih književnika (2002): Milan Moguš: Rječnik Marulićeve Judite, Institut za jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2001.

– nagrada Davidias  Društva hrvatskih književnika (2002):  Luciana Borsetto: Marko Marulić: Giuditta, Hefti, Milano 2001.

– nagrada Davidias  Društva hrvatskih književnika (2003):  Francisco Javier Juez y Gálvez: za monografsko izdanje časopisa Studia Croatica, Buenos Aires 145/2002.

– nagrada Davidias  Društva hrvatskih književnika (2008): István Lőkös: Marko Marulić: Zsuzsánna; Jeruzsálem városának panasza; Imádság a török ellen, Eötvös József Könyvkiadó, Budapest 2007 (M. Marulić, Suzana, Tužen’je grada Hjerozolima, Molitva suprotiva Turkom. Na mađarski preveo István Lőkös)

– nagrada Davidias  Društva hrvatskih književnika (2014): Franz Posset: Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489, Böhlau Verlag, Köln – Weimar – Wien, 2013.

U povodu Dana hrvatske knjige, a u sklopu Marulićevih dana, za izniman prinos u proučavanju hrvatske književne baštine Društvo hrvatskih književnika dodijelilo je i tri Zahvalnice: Bratislavu Lučinu (1998), Mirku Tomasoviću (1999) i Ivi Frangešu (2000).

Odjeci

Ne zaboravljajući međunarodno priznanje Hrvatske, istakao bih 150. obljetnicu Matice hrvatske i 90. obljetnicu Staroslavenske akademije na Krku, pretisak 500 godina starog glagolskog “Brevijara po zakonu rimskoga dvora”, pojavu splitske periodičke publikacije “Colloquia Maruliana” i 400. obljetnicu pjesnika Ivana Bunića.
(Ivo Frangeš // Muze nisu šutjele : [anketa: kulturni događaj godine] / Mirjana Dugandžija…[et al.] // Novi Vjesnik, 31. XII. 1992., 1. i 2. 1. 1993, 36).

Knjiga veoma brižno uređena i tiskana te ilustrirana slikama više rukopisa i starih izdanja.
(Humanistica Lovaniensia, Vol. XLII – 1993, str. 481 o Colloquia Maruliana I).

Iako simbolična figura, Marulić u domovini nije uvijek imao sreće […] Napokon, sasvim nedavno, 1991., na prvom skupu Colloquia Maruliana izvijestio je Miloš Milošević, znanstvenik iz Dobrote u Boki Kotorskoj, o pronalasku sedam Marulićevih pisama. Iako se u njima zatječu takva krupna imena kao što su Slavonija, Zagreb, Hrvatska, medijska registracija toga iznimnoga otkrića bila je više nego skromna. Bi li tako i Talijani reagirali na pojavu nepoznata Danteova autografa?
Nasreću, dva dosada otisnuta zbornika, Colloquia Maruliana I (Split 1992.) i Colloquia Maruliana II (Split 1993.), održavaju svijest i o onome što je za Marulića učinjeno i o poslu koji tek treba obaviti. To je ponajprije zasluga tročlana uredništva: Vedrana Gliga, Bratislava Lučina i Mirka Tomasovića, a potom i svih suradnika Književnoga kruga. Ako njihova nesustala spremnost da omoguće dostojno tumačenje Marulića zaslužuje samo pohvalu, njihova malobrojnost i usamljenost u tom poslu ne može ne pobuditi i stanovitu nelagodu. Marulić je prevelik ulog a da ne bi bio zajednička briga.
(Darko Novaković: Colloquia Maruliana. // Vjesnik, 7. V. 1993, 32).

Interes za Marulića tako se pokazao kao interes za vlastitu sudbinu. Mirko Tomasović se ovim djelom pokazao na visini toga interesa. Ne samo po svome odmjerenom i nepatetičnom, a ipak nadahnutom načinu izlaganja, ne samo po nepokolebljivoj svijesti o važnosti predmeta kojim se bavi za zajednicu u kojoj živi, nego možda još više po osobnom ulogu koji se iz knjige vidi, po odlučnosti da se vlastita sudbina oličena u Maruliću – sudbina literarna, nacionalna i pojedinačna – prihvati i dostojanstveno podnese. Zbog toga se ovo djelo može čitati i kao roman; još više, rekao bih da ono – glatko, i gotovo nehoteći – postiže onaj cilj za kojim uzalud teže toliki suvremeni – tzv. postmoderni – prozaici: ono uspijeva učiniti književnu tradiciju svojom temom, stupiti s njom u dijalog i prepoznati u njoj ne samo svoje zrcalo, nego i svoj kažiput.
(Pavao Pavličić: Uzbudljiv život s Marulićem : uz knjigu Mirka Tomasovića “Sedam godina s Marulićem”, Književni krug Split, 1995. // Slobodna Dalmacija, 30. 4. i 1. 5. 1996, str. 30. – Forum, str. 6)

To što Tomasović u svojem druženju s Marulićem gre prez kog vojvode al zakonodavca, stvarajući posebni žanr, bibliografiju s ljudskim licem, zacijelo se najbolje može protumačiti njegovim višestruko očitovanim uvjerenjem da je Marulić više od svega humanistički autor. Tomasović o Maruliću i o njegovim proučavateljima piše onako kako bi humanist pisao o svojim humanističkim suvremenicima, s filološkom strašću prema tekstu, ali i s biografskim zanimanjem za čovjeka koji taj tekst potpisuje. Upravo stoga čitalac će u njegovu ljetopisu naći raznovrsnu dragocjenu građu: izvatke iz osobne korespondencije, bilješke o obavljenim i otkazanim razgovorima, adrese osoba i institucija na koje se zainteresirani marulolog može obratiti, ali i onih koje mu je uputnije izbjegavati (ako ikako može). Osim što je gazofilacij korisnih savjeta, nemimoilazni priručnik za Marulićeve proučavatelje i sve koji bi to htjeli psotati, Sedam godina s Marulom uvjerljivo pobija rasprostranjenu zabludu kako je bavljenje književnim klasicima dozlaboga neuzbudljiv posao.
(Darko Novaković: S Marulom na ti : vademecum Marulianum. // Vijenac, 27. 6. 1996, str. 10).

Marulićev latinski rječnik, koji je izradio Branimir Glavičić, a izdao ga splitski Književni krug kao jedan od završnih svezaka Sabranih djela Marka Marulića, na svoj je način okrunio dugogodišnje i plodno bavljenje svojega autora latinskim djelima besmrtnoga Splićanina. Kad kažem “okrunio”, onda ne mislim time reći da je taj svezak vredniji od drugih koje je Glavičić posvetio Marulićevu latinskom opusu. On je nanizao svezak do sveska, u kojima se okušao i sjajno potvrdio i kao izdavač, ili da kažemo nedvosmislenije: editor, i kao prevoditelj spisa i spjevova koji do sada još nikada nisu bili obrađeni filološki, ni izdani ni prevedeni, i s gledišta postignuća pto su u njima ostvarena svaki je od tih svezaka kruna za se. Tu doista nema što okruniti. Ako sam ipak upotrijebio tu riječ, onda je to stoga što je Latinski rječnik svod u koji su ugrađena sva ta postignuća, što ih on pretpostavlja i pregledno obuhvaća, pa je u njem zgusnuta sva vrsnoća Glavičićeva bavljenja Marulićem. On tim rječnikom pruža sve u jednoj pregršti. […]
Govoreći o djelu trebalo je govoriti i o piscu. Ali treba govoriti i o nakladniku, o splitskom Književnom krugu. I njemu valja izreći hvalu. Dakako, ovdje na prvom mjestu za Sabrana djela Marka Marulića, za to što sada taj pothvat privodi kraju, kao brod što poslije duge i teške plovidbe smireno klizi među lukobrane. Zahvaliti za to što ni u najtežim vremenima nije ustuknuo pred nastavljanjem toga velikoga i nadasve zahtjevnog pothvata. za nov položaj u istraživanju hrvatske iflologije što je stvoren njegovim ostvarivanjem. […] Ali zahvaliti treba splitskomu Književnom krugu i za mnogo više od toga. Treba zahvaliti što je uz svoju temeljnu zauzetost za lijepu književnost postao i nezamjenjivim nakladnikom knjiga s područja humanističkih znanosti. U tome mu je danas teško u nas naći ravna.
(Radoslav Katičić: Predstavljanje knjige Branimira Glavičića “Marulićev latinski rječnik” za Marulićevih dana u Splitu 23. travnja 1997. // Mogućnosti, 4-6 (1997),  str. 5-9).

Auktori su ove bibliografije odlučili izraditi sređen popis referentne građe sa zamišlju da je zabilježe u svekolikosti, što je i ideal svih ozbiljnih radova ove vrste. Vođeni čvrstim mjerilima i pouzdanom metodologijom ostvarili su tako jedan dug hrvatskom Danteu, napokon ustanovivši recepcijsku kolotečinu Marulićeve literature tijekom više od polutisućljetnog razdoblja. […] Njihova težnja da obuhvate intenzitet i ekstenzitet Marulićeve primarne recepcije višestruko se isplatila jer je rezultirala bazičnim marulološkim djelom i ujedno omogućila podlogu za daljnja bibliografska i komparatistička istraživanja. […] potrudili su se, dakle, da svoje djelo učine što primjenjljivijim za znanstveno i stručno korištenje, uloživši u njega mnogo znanja, akribije i marulofilije.
(Mirko Tomasović: Branko Jozić, Bratislav Lučin. Bibliografija Marka Marulića. Prvi dio: Tiskana djela (1477.-1997.) // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 41 : 1/4(1999), 289-290).

Do pojave Bibliografije Jozića i Lučina znanstvena zajednica nije imala pravog uvida u naizgled banalno pitanje: tko je sve, kada i gdje objavljivao Marulićeva djela. Nevažno? Bez tih poput krede suhih, poput kamena tvrdih činjenica svako istraživanje vezano uz oca hrvatske književnosti – pogotovo procjena njegove recepcije – ostaje veća ili manja apstrakcija. […] Pred korisnikom Bibliografije otvara se tako riznica pouzdanih, pregledno izloženih, svakovrsnih podataka koji vape za raznolikim interpretacijama. Pomoću ove knjige moguće je pratiti plime i oseke popularnosti pojedinih Marulićevih djela; možemo locirati špice i rupe u recepciji, kronološki i geografski; iz bibliografskog opisa […] možemo očitavati rađanje i preobrazbe Marulićeva kanona: koje su dijelove njegova opusa različiti izdavači različitih vremena smatrali više, odnosno manje važnim.
(Neven Jovanović: Ezoterična knjiga o knjigama // Vijenac, 22. IV. 1999, 13).

Utemeljenjem Marulianuma, centra za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga u Splitu (u suradnji s Književnim krugom Split) aktivnosti i inicijative mogu se koordinirati i razmahati. Ustanova radi na znanstvenom, dokumentacijskom i organizacijskom planu te se pojavljuje i kao nakladnik. U njezinu istraživačkom nastojanju ističe se suradnja s drugim ustanovama i nakladnicima kao i učestali kontakti s inozemnim ustanovama (primjerice s rimskim sveučilištima Gregorijana i La Sapienza). Ujedno je uspostavljena veza s javnošću te prisutnost u medijima i u kulturnoj politici. […]
Istraživačka usredotočenost na Marka Marulića institucionalizirana u Marulianumu iziskuje prije svega da se ovdje ukratko skicirane zadaće ispune te da znanstvena zajednica ima djelotvorna i integrirajućeg sugovornika koji će biti samostalan čimbenik u međunarodnoj znanstvenoj suradnji na poslu proučavanja euopske renesanse i baroka.
(Elisabeth von Erdmann: Marcus Marulus Spalatensis – Marko Marulić aus Split (1450-1524) : zu einem Forschungsprojekt in Split, Zadar und Zagreb. // Südostforschungen. 58(1999), 313-320).

Skup je bio popraćen izložbom povećanih slika Marulićevih djela, koju je u atriju Sveučilišta Gregoriana priredio Marulianum iz Splita […] Prvi veoma pozitivan rezultat skupa bilo je to što je na Marulića skrenuta pozornost i izvan granica Hrvatske i kruga entuzijasta, poznavatelja njegova djela, te predstavljanje njega kao istaknutog predstavnika europske kulture u prošlosti i sadašnjosti.
(Pasquale Iacobone: Marco Marulić – a Catholic Humanist and a Model for Europe in the Third Millennium. // Cultures et foi, VII, 1, 1999 – o simpoziju posvećenom Marku Maruliću na Papinskom Sveučilištu Gregoriana).

Papinsko vijeće za kulturu, kojem imam čast biti predsjednikom, u suradnji s centrom Marulianum iz Splita, s Papinskim hrvatskim zavodom sv. Jeronima u Rimu i s Papinskim sveučilištem Gregoriana, koje nas ljubazno ugošćuje na ovom prestižnom mjestu, željelo je organizirati međunarodni studijski skup Marko Marulić, hrvatski pjesnik i katolički humanist: prijedlog za Europu trećeg tisućljeća upravo da bi pokazalo stvarnost i važnost tematike kršćanskog humanizma, koji treba razvijati i produbljivati kao znakovit prijedlog za Europu trećeg tisućljeća […] Nazočnost poštovanih govornika, koji velikim dijelom dolaze iz Hrvatske ili su profesori Papinskog sveučilišta Gregoriana ili pak Sveučilišta La Sapienza, izvrsnih poznavatelja hrvatskog humanista, jamči nam kompetenciju i znanstvenost s kojom će tema biti obrađena.
(kard. Paul Poupard: Uvodna riječ međunarodnog skupa… // Colloquia Maruliana IX (2000), str. 9-10).

S objavljivanjem trećeg i posljednjeg sveska Marulićeva Repertorija dobili smo u ruke nezamjenljiv dokument o kulturi jednoga splitskog humanista u razdoblju između 1480. i 1520. Čuđenje može izazvati činjenica da je trebalo čekati godinu 2000. da bi se pojavilo izdanje toga Marulićeva “potražnik” Taj opsežni rukopis od 453 folija, otkriven u rimskoj Središnjoj nacionalnoj knjižnici 1923. […] ostao je neobjavljen bivajući smatran školskim priručnikom i stoga nezanimljivim s književnoga gledišta. Istina je potpuno drukčija, i stoga se valja radovati što je djelo napokon u Branimiru Glavičiću našlo suvremenoga priređivača. […] Dodajmo da ova tri sveska, koji zajedno obasižu više od 1200 stranica, omogućuju da se odvagne težina priređivačeve zadaće. Osam stranica fotografija s reprodukcijama rukopisnih stranica pokazuju probleme što su se postavljali pri transkripciji […].
Za poznavanje humanističke kulture u njezinu trostruku sastavu – biblijskom, antičkom i onom koji je u dosluhu s najvećim suvremenim humanistima – ova tri sveska daju svjedočanstvo od prvorazredne vrijednosti.
(Charles Béné: Branimir Glavičić, Marci Maruli Repertorium, tome 1 (A-F), tome 2 (G-O), Split, 1998; tome 3, (P-V) Književni krug Split – Marulianum, Split, 1999. // Bibliothéque d’humanisme et renaissance : travaux et documents, 62(2000), str. 464-465).

U Alcalá de Henares je u utorak, 5. veljače [2002] otvorena izložba “Las Letras y las Armas en el Renacimento Croata” (“Knjige i oružje hrvatske renesanse”). Izložbu su organizirali Sveučilište Alcalá i Veleposlanstvo RH u suradnji s Muzejom grada Splita i Marulianumom […] U okviru programa Veleposlanstva u Madridu pod nazivom MOST, Hrvatska-Španjolska u suradnji s Nacionalnom knjižnicom Madrida i Marulianumom iz Splita, otvorena je 13. ožujka najveća izložba ikad pripremljena u čast Marka Marulića i njegova djela. Izložbu je otvorio generalni direktor Nacionalne knjižnice, Luis Racionero Grau u nazočnosti veleposlanika, diplomata, španjolskih javnih i kulturnih djelatnika i mnogobrojne publike.
(Tuga Tarle: Kako se Hrvatska predstavila Madridu… // Matica, 4 /2002, str. 34).

Madrid je ovih dana bio prijestolnicom hrvatske kulture. Naime, potkraj ožujka u tamošnjoj Nacionalnoj biblioteci otvorena je velika izložba posvećena životu i djelu oca hrvatske književnosti Marku Maruliću, a istodobno je s njom održan i ciklus predavanja koji se bavio onim hrvatskim umjetnicima i znanstvenicima koji su ostavili nemala traga u španjolskoj kulturnoj javnosti.
(Branka Džebić: Hrvati u sjećanju Španjolaca; hrvatsko-španjolske veze: Madrid u znaku hrvatske kulture. // Vjesnik, 14. IV. 2002, str. 18).

…prava retrospektiva o najslavnijem predstavniku hrvatskoga renesansnog humanizma, Marku Maruliću. Izložba pruža ključ koji omogućuje bolje razumijevanje razdoblja hrvatske povijesti, odnosno dijela europske povijesti, budući da je izložba artikulirana u dvije glavne cjeline, za europsku renesansu najznačajnije: knjige i oružje… Ondašnji vladari, među kojima i Karlo V, među svojim priručnim knjigama imaju i Marulićevo duhovno štivo.
(X. C., Croacia: armas y letras; exposición en la UA. // Diario de Alcalá, 5. II. 2002, str. 31).

Moglo bi se postaviti pitanje zbog čega je svojedobni Marulićev pohod na Iberski poluotok bio gotovo neočekivano uspješan: zbog zanimanja publike, izložba rukopisa i knjiga Marka Marulića u Lisabonu produžena je za mjesec dana, u Cervantesovu rodnom gradu Alcalá de Henares izložba Split Marulićeva doba bila je oglašena kao prava medijska senzacija, a projekt Marko Marulić i humanistička Europa u Nacionalnoj knjižnici u Madridu do sada je bila najveća izložba o Maruliću izvan Hrvatske [koju je vidjelo oko 14 000 posjetitelja].
(Francisco Javier Juez Galvez: Kralj Filip bio je Marulov fan. // Slobodna Dalmacija, 31. VII. 2002, Forum, str. 6-7).

Nova knjiga, kako rekosmo svojevrsna monografija, predstavlja koristan prilog, znanstveni rad koji o velikom piscu-pioniru govori nove stvari koje dobro poznatog pisca čine još poznatijim i zanimljivijim, većim i značajnijim. […] Auktor Parlov je pokazao da je u stanju ugledati ne samo cjelovitu duhovnost Marka Marulića nego i definirati i odvojiti i neke pojedinosti i aspekte, neke manje isticane tonove, oblike, izvore i izraze Marulićeve duhovnosti. To je ujedno i kvaliteta koja knjizi podaje pečat uvjerljivosti i znak vrijednog doprinosa.
(Rafo Bogišić: Novi Marko Marulić; Mladen Parlov: Speculum virtutis: Marko Marulić i njegova teološko-duhovna misao. Književni krug. Split, 2003. // Forum, 10-12 (2004), str. 1444-1446).

Sva svoja djela Marulić je napisao u Splitu, ali mu ni jedno nije tiskano u rodnom gradu do 1971. Tada je tiskana Plavca nova u izboru Mirka Tomasovića i Tonka Maroevića. Godine 1988. Književni krug pokrenuo je biblioteku Sabrana djela Marka Marulića, a Branimir Glavičić prevodio je njegova latinska djela. Utemeljen je Marulianum, već petnaestu godinu održava se manifestacija Marulićevi dani popraćena Međunarodnim znanstvenim skupom o Marku Maruliću, kojeg pak prati publikacija Colloquia Maruliana, na Studijima za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu Bratislav Lučin vodi Seminar o Marku Maruluću, Marulića se tumači i putem bibliografija. Interes za Marulića u našem je vremenu velik. Zanimljiv je kako domaćim, tako i stranim znanstvenicima, ali i izdavačima. O toj Marulićevoj svevremenosti svjedoči i ova bibliografija. Ona je materijalni dokaz da interes za njegovo djelo ne slabi te da je njegov odjek i danas prisutan ne samo u hrvatskoj književnosti. Ona je, isto tako, najljepši mogući način na koji je Nedjeljka Paro zaokružila svoje dvadesetogodišnje druženje s Marulićem, započeto 1989. godine kada je u knjizi Mirka Tomasovića Marko marulić Marul izradila sličnu bibliografiju. Ovom je bibliografijom dosegla vrhunac u svome bibliografskom radu i pridružila se onoj splitskoj, hrvatskoj i svjetskoj eliti duha kojoj je Marulić uvijek mlad i uvijek drag. Sasvim sigurno, bibliografiju Nedjeljke Paro mnogi će često uzimati u ruke i koristiti je za vlastite, nove projekte.
(Dubravka Dujmović: Bibliografija Marka Marulića: treći dio: radovi o Maruliću (1565-2000) / Nedjeljka Paro. Split: Književni krug, Marulianum, 2003. 327 str. 23 cm. (Biblioteka Marulianum; 6) ISBN 953-163-195-6. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 47: 3/4 (2004), str. 249-250).

No, znalački predgovori i vrstan prijevod nisu jedina vrlina Latinskih stihova. Oni su popraćeni i brojnim komentarima, objašnjenjima, popisima sekundarne literature, indeksima i kazalima, u slijedu uzorne suvremene njemačke klasičnofilološke tekstologije. Takav uzoran klasičnofilološki komentar nije u kroatističkoj filologiji dosad doživio ni jedan hrvatski latinist.
Marko Marulić: Latinski stihovi izdanje je koje je tekstološkom i uopće filološkom temeljitošću i besprijekornošću te književnopovijesnom vrsnoćom predgovora postavilo u latinističkoj kroatistici nove standarde i nove norme. Tom je knjigom splitski pjesnik dobio relevantan okvir u kojem se njegovi stihovi osvjetljuju slojevito i kulturološki složeno, bez patetike i nadinterpretacija, okvir u kojem je svaka teza provjerena i ovjerovljena, a svaka misao čvrsto obrazložena.
(Dunja Fališevac: Knjiga novih standarda. // Vijenac, 24. XI. 2005, str. 4).

Na Sveučilištu Sorbonne u Parizu u petak će se na posebnoj svečanosti predstaviti prvi francuski prijevod Marulićeve Judite. Prevoditelj je dr. Charles Bene iz Grenoblea, jedan od najuglednijih svjetskih marulologa, a nakladnik je Most / Le Pont iz Zagreba […] Ovo predstavljanje organizira splitski Marulianum, uz potporu Ministarstva kulture i veleposlanstva Republike Hrvatske u Parizu […] Prvi francuski prijevod Judite ulančava se u niz kojim Marulićev hrvatski spjev u posljednjih petnaestak godina kao da ponavlja europske uspjehe što su ih tijekom 16. i 17. stoljeća imala njegova latinska djela. Judita je, naime, od 1990. do danas u cijelosti prevedena na engleski, mađarski, talijanski, te sada i francuski, a također su zapaženi izabrani ulomci na  španjolskom i engleskom prijevodu. Sve to je pridonijelo da se Judita danas smatra značajnim djelom europskog renesansnog pjesništva.
(Gordana Benić: Judita na francuskom. // Slobodna Dalmacija, 25. II. 2005, str. 53).

… Na “marulićevsko putovanje” tragovima književnoga velikana otputio se istaknuti marulolog Bratislav Lučin u knjizi “Iter Marulianum” (Viella, Rim). Dvojezično izdanje (na hrvatskom i talijanskom) iscrpno prati Marulićev životni i stvaralački put, te njegove stvarne adrese. Djelo je dio znanstvenoga projekta Interadria Sveučilišta u Padovi koji istražuje i vrednuje kulturno naslijeđe Jadrana. Potprojekt Valmar, posvećen upravo Maruliću, ogranak je lingvističko-književnoga makropodručja projekta Interadria. Lučinova knjiga snažan je prinos širenju znanja o Maruliću čija su djela na latinskom u svoje vrijeme bila prvi europski bestseleri.
(Mirjana Jurišić: S Marulićem od Splita do Venecije. // Večernji list, Obzor, 9. 5. 2009, str. 46).